недеља, 21. август 2011.

A Celebrity Junkie



Ganut smrću britanske pevačice Ejmi Vajnhaus, američki umetnik Džejson Mesijer napravio je portret kontroverzne dive koristeći isključivo tablete. I to ne bilo kakve, već raznobojne i raznorodne analgetike. Delo Vajnhausove sazdano od pilula delo je umetnikove serije mozaika inspirisanih poznatim ličnostima koje su imale problema sa narkoticima. Mozaik pevačice, koja je umrla 23. jula, a za života imala velike probleme sa drogom i alkoholom, veličine je 17x21 centimetar, a da bi napravio ovo delo bilo mu je potrebno čak 5.000 raznobojnih tableta. Vajnhausova nije jedina tragična heroina koju je američki umetnik na ovaj način ovekovečio.

On je od tableta napravio i portrete takođe tragično preminulih zvezda, kakvi su pokojni kralj popa Majkl Džekson, koji je umro 2009. od prekomerne doze jakih analgetika, i australijski glumac Hit Ledžer, koji je 2008. pronađen mrtav u svom stanu u Njujorku popivši „koktel” tableta za spavanje, protiv depresije, bolova…




Mesijera su inspirisale i bivše zavisnice od narkotika i alkohola Kortni Lav i Keli Ozborn, čiji su mozaici takođe deo ove serije, koja je već izazvala veliku kontroverzu zbog „nimalo suptilne” simbolike.


Ovaj Amerikanac proslavio se u umetničkom svetu praveći mozaike slavnih ličnosti od đubreta i raznorodnog otpada. Tako je portret Lejdi Gage „stvorio” od zaprljanog pribora za jelo, raznih perlica, praznih tuba od lepkova, špila karata…

Čuven je i njegov portret Endija Vorhola koji je napravio uz pomoć daljinskih upravljača, praznih konzervi, četkica za zube, kore od banane, šrafcigera, ključeva… Gotovo da nema osobe iz svetskog šou-biznisa koju Mesijer nije ovekovečio od đubreta, a neke slavne ličnosti, oduševljene njegovim umećem, tražile su da im uradi portrete. Među njima su Pink, Kris Rok, Tori Speling…


Politika, 18.08.2011.

уторак, 16. август 2011.

Tamara de Lempicka i Isidora Dankan, dame u Bugatiju


Prosto je čudno kako dve osobe, iako savremenice, ali koje se nikada nisu upoznale, mogu biti povezane nevidljivom niti sudbine, koja se rasteže od Amerike do Rusije, ili od Poljske preko Evrope do Francuske, ali koja nikad ne puca i ne prekida vezu između ove dve velike dame...
Slikarka Tamara de Lempicka (1898-1980) ostaće u svetu umetnosti upamćena kao velika i omiljena umetnica, a u aristokratskim krugovima kao kontesa burnog ljubavnog života. Ova „lepa Poljakinja“, kako su je nazivali, bila je jedna od najvećih zvezda između dva svetska rata. Bila je „prva umetnica koja je postala i glamurozna zvezda“. Rođena je u Poljskoj 16. maja 1898. godine u bogatoj porodici. Već od najranijeg detinjstva Tamara biva podsticana od strane svoje bake da razmišlja o sebi kao o izuzetnoj ličnosti. Upravo ova njena samouverenost, koja je bila podsticana od detinjstav, obezbediće joj prvog muža. Već sa samo petnaest godina, Tamara je jedne večeri u operi videla muškarca za koja je odlučila da se uda. Kao uporni najčešće i dobijaju ono što žele, Tamara je samo tri godine kasnije postala gospođa Tadeuša Lempickog, koji je bio poznati ženskaroš. Uskoro po venčanju dobijaju i kćerku Kizet. Sa mužem se uskoro seli u Rusiju gde će uskoro početi Oktobarska revolucija. Usred noći, Boljševici kucaju na vrata doma Lempickih i odvode Tadeuša u zarobljeništvo. Ista ona odlučna Tamara, koja se beskompromisno udala za muškarca kojeg je želela, nije dozvolila nikome da joj oduzmu njenog muškarca. Lutajući nedeljama od zatvora do zatvora, ona uspeva da oslobodi svog muža.
Pre nego što će se konačno nastaniti u Parizu, Lempicki lutaju iz Rusije do Kopenhagena i kasnije Londona. Lepa poput hlivudske zvezde, misteriozna, slaba na glamur i raskoš, Tamara Lempicka se brzo uklopila u visoke krugove Pariza. Kako su svi u Parizu imali po jedno „de“ ispred prezimena, i sama tamara ga dodaje i menja svoje prezime Lempicki u ženski rod. Na taj način je stvorila ime po sopstvenom ukusu, ime o kom će uskoro brujati čitav Pariz.


U ovo vreme je Pariz bio prestonica umetnosti, i Tamara započinje svoju slikarsku karijeru. Uskoro postaje omiljeni portretista među aristokratijom, slikajući više od sto portreta u svom najplodnijem periodu između 1924. i 1934. godine. Njeni umetnički radovi kombinuju „razblaženi kubizam“ i senzualnu stranu Art dekoa. Uprkos njenoj popularnosti, kritika je nije volela. Tokom čitavog njenog života, njeno stvaralaštvo će biti istovremeno i kuđeno i hvaljeno. Bila je izuzetno popularna i hvaljena dvadesetih i tridesetih godina, da bi u drugoj polovini dvadesetog veka bila skoro potpuno zaboravljena. Epitet velike umetnice dobija tek početkom novog milenijuma kada se interesovanje za elegantan i senzualan stil Tamare de Lempicke ponovo budi.
U Parizu, pored umetničkog stvaralaštva, Tamara postaje poznata i po svom burnom životu. Bila je otvoreno biseksualna, i njene veze i sa muškarcima i sa ženama bile su skandalozne u to vreme. Dovođena je u vezu sa različitim ženama kao što je, između ostalih, i Vita Sakvil-Vest, poznata po svojoj lezbejskoj vezi sa Virdžinijom Vulf. Prisustvovala je zabavama koje su slavile ovakvu seksualnost. Ako je verovati pričama koje su kružile tadašnjim Parizom i izazivale zgražavanje mnogih, Tamara je na jednom takvom okupljanju sa ukusom aranžirala hranu na telu nage žene, a zatim pojela „svoj ponoćni obrok“. 
Međutim, kao što to obično biva, ovakav boemski život nije prošao nekažnjeno. Opsednuta svojim radom i društvenim životom, Tamara je zanemarivala i svog muža i svoju kćerku. Iz nemogućnosti da trpi ponašanje svoje supruge, Tadeuš podnosi zahtev za razvod posle 22 godine braka. Jednom prilikom kada je Tamara javila svojoj majci da se neće vratiti iz Amerike za Božić, njena majka je u besu spalila Tamarinu ogromnu kolekciju dizajnerskih šešira, dok je Kizet gledala kako gore. Jedini način na koj se umetnica iskupila svojo kćerki za svoja brojna zanemarivanja, jeste tako što ju je učina besmrtnom brojnim portretima.
Njena društvena pozicija ponovo postaje stabilan akda se 1934. udala za barona Kufnera, koji je pre toga bio njen dugogodišnji pokrovitelj. On je od nje 1928. godine zatražio da naslika njegovu tadašnju ljubavnicu, čuvenu andaluzijsku igračicu. Tamara je završila ovaj portret i zauzela mesto baronove ljubavnice.
Figure na njenim slikama, u kojima su dominirali aktovi i portreti bogataša i aristokrata, odlikovale su se prelomljenim perspektivama i teškim volumenom, a njeni najpoznatiji radovi odisali su otmenom ironijom, prefinjenim luksuzom i bogatstvom. Nadahjivali su je italijanska renesansa, francuski klasicizam, futurizam, kao i umetnička delatnost koja se odvijala u okvirima tada popularnog art dekoa. Tamarine žene-modeli nisu bile Eve modernog vremena koje su funkcionisale po principu "budi lepa i ćuti". Svaka od njih ima svoju ličnost, svoje unutrašnje postojanje, primamljivost samostalne i slobodne heroine, od kojih svakog momenta možemo očekivati da progovore.
Iako će Tamara de Lempicka ostati upamćena po brojnim umetničkim delima, posebno se izdvaja njen autoportret „Tamara u zelenom Bugatiju“ iz 1932. godine, koji je poslužio kao naslona strana nemačkog modnog magazina Die Dame. Kao sto je prokomentarisano u magazinu Auto-Journal, „autoportret Tamare de Lempicke je realna slika nezavisne žene koja se nameće. Na njenim rukama su rukavice, na njenoj glavi je kaciga, ona je nepristupačna; hladna i uznemirujuća lepota kroz koju dočarava nezaboravno biće – ova žena je slobodna!“. Takođe, „glamurozna lepotica upravlja i "vlada" čuvenim imenom "Bugati", iza koga, znamo, stoji snaga i moć. Ovaj autoportret simbolizovao je imidž moderne, emancipovane žene koja živi nesputano, ne mareći mnogo za pravila tadašnjeg morala.“ Upravo ova njena slika povezaće je sa još jednom velikom umetnicom.


Isidora Dankan (1877-1927) ostaće upamćena kao tvorac modernog plesa. Za nju ples nije bio samo puki pokret, gimnastika ili poskok, kako su u njeno vreme učile plesne škole, za nju je to bio spoj tela i osećaja muzike. Ona je na sebi svojstven i originalan način inovirala plesnu umetnost. Njen osnovni princip je bio da telo i plesni pokreti moraju biti slobodni i odraz unutrašnjih doživljaja. Za nju je umetnost bila život. Kako sama kaže u svojoj autobiografiji: "Od samog početka ja sam igrala isključivo svoj sopstveni život".
Rođena je u San Francisku, 26. maja 1878. godine. Bila je najmlađa od četiri kćeri majke Meri, poreklom Irkinje, profesorke klavira i oca Čarlsa, Škota, bivšeg oksfordskog studenta koji se bavio finansijama. Majka je decu  vaspitavala slobodno, usađujući im od malih nogu ljubav prema umetnosti i obrazovanju. Svake večeri okupljale su se oko klavira. Isidora je plesala uz razne melodije. Još u desetoj godini učila je drugarice plesu. Proći će godine bede, potucanja po svetu dok Isidora neće stvoriti ono po čemu će zauvek ostati upamćena u istoriji plesa, ali je Isidora celog života ostala nepokolebljiva.
Kada je konačno stvorila ime u umetničkim krugovima, Isidora postaje tražena i obožavana. Spoj gracioznosti, glamura i ženstvenosti očarava Isidorine gledaoce. Odbacila je stroga pravila baleta jer je smatrala da su baletski pokreti neprirodni i ružni. Igrala je bosa, u belim tunikama, sa maramama u ruci koje je obožavala. Putovala je po svetu, uživala u plesu i predstavljala ljudima svoju novu umetnost. Kako sama kaže: „Ja sam otkrila ples“.
Osim što je bila poznata po svojoj umetnosti, Isidora je, baš kao i Tamara, privlačila pažnju i svojim ljubavnim životom i bizarnim ponašanjem. Tako na primer, pisac i novinar Paolo Bareto je tvrdio da je video Isidoru kako igra gola ispred najpoznatijeg vodopada u Riju. Još jedna sličnost sa Lempickom je činjenica da je i Isidora bila biseksualna. Rodila je sina i ćerku, oboje vanbračno. Baš iz ove sfere života, Isidoru je pogodila najveća tragedija. I sin i ćerka poginuli su u saobraćajnoj nesreći kada je auto u kome su se vozili završio u Seni. Smrt dece duboko je pogodila Isidoru, nakon koje je, po sopstvenim rečima, iz očaja molila jednog italijanskog umetnika da spava sa nom ne bi li ponovo zatrudnela. Nesto kasnije rodila je još jednog sina koji je živeo samo nekoliko sati i nikada nije dobio ime.
Tokom boravka u Rusiji, Isidora upoznaje osamnaest godina mlađeg  pesnika Sergeja Jesenjina, za koga se ubrzo i udaje. Burna ljubav koja se desila između ovo dvoje velikih umetnika ostaće upamćena kao jedna od najvećih, ali i najbolnijih ljubavnih priča. Boreći se sa alkoholizmom, Jesenjin je često tukao Isidoru, ali ga je ona toliko volela da nije imala snage da ga napusti. Poezija, muzika, igra, svađe, tuče, alkohol, bile su sasvim uobičajne stvari u njihovoj kući. Tokom njihovog boravka u Parizu, Sergej napušta Isidoru, vraća se u Moskvu gde u svojoj tridesetoj godini izvršava „trostruko“ samoubistvo: sečenjem vena, vešanjem i gorenjem uz cev za parno grejanje...
Ništa lepša sudbina neće zadesiti ni samu Isidoru. Nakon godina bezuspešnih afera što sa muškarcima, što sa ženama, Isidora se potpuno povlači iz umetničkih krugova. Može se slobodno reći da ju je ubilo njeno obožavanje svilenih marama. 14. septembra 1927. Isidora kreće da se sa prijateljem provoza u Bugatiju. Oko vrata ima crveni svilenu maramu ručno oslikanu od strane ruskog umetnika Romana Čatova. Poslednje reči koje je uputila svojim prijateljima pre nego što je ušla u Bugati bile su: "Adieu, mes amis. Je vais à la gloire!" („Zbogom, prijatelji moji, odlazim u slavu“). Dok se vozila u automobilu, velika marama koja joj je bila obmotana oko vrata zakačila se za Bugatijev točak i okončala Isidorin život.
Ove dve velike umetnice imaju puno toga zajedničkog, od umetnosti, biseksualnosti, do burnog privatnog života. Za sobom su ostavile ogromno nasleđe koje i danas inspiriše...


понедељак, 15. август 2011.

James Dean, "Torn Sweater"

Serija fotografija "Torn Sweater" delo je Roy Schatta, bliskog prijatelja Dzejmsa Dina. Fotografije su napravljene 29. decembra 1954. godine na zahtev "Life" magazina, iako nikada nisu objavljene u ovim novinama.



Evo kako se fotograf seca ovog snimanja...
 "He was a squinty schlump of a person all bent over. Then Dean suddenly got up and this ugly person became a dream, an Adonis who started to dance around the room. It was a transition I couldn't believe."

"Being a good actor isn't easy. Being a man is even harder. I want to be both before I'm done."
James Dean

"If a man can bridge the gap between life and death, if he can live on after he's dead, then maybe he was a great man."
James Dean

"Only the gentle are ever really strong."
James Dean

"The gratification comes in the doing, not in the results."
James Dean

"The only greatness for man is immortality."
James Dean

"There is no way to be truly great in this world. We are all impaled on the crook of conditioning."
James Dean

"To grasp the full significance of life is the actor's duty; to interpret it his problem; and to express it his dedication."
James Dean

"To me, acting is the most logical way for people's neuroses to manifest themselves, in this great need we all have to express ourselves."
James Dean

"To my way of thinking, an actor's course is set even before he's out of the cradle."
James Dean

"Trust and belief are two prime considerations. You must not allow yourself to be opinionated."
James Dean


"Dream as if you'll live forever. Live as if you'll die today."
James Dean

среда, 10. август 2011.

Sputnik Sweetheart

by Haruki Murakami


"And it came to me then. That we were wonderful travelling companions, but in the end no more than lonely lumps of metal on their own separate orbits. From far off they look like beautiful shooting stars, but in reality they're nothing more than prisons, where each of us is locked up alone, going nowhere. When the orbits of these two satellites of ours happened to cross paths, we could be together. Maybe even open our hearts to each other. But that was only for the briefest moment. In the next instant we'd be in absolute solitude. Until we burned up and became nothing."

She Walks in Beauty


by Lord Byron



She walks in beauty, like the night
   Of cloudless climes and starry skies;
And all that’s best of dark and bright
   Meet in her aspect and her eyes;
Thus mellowed to that tender light
   Which heaven to gaudy day denies.

One shade the more, one ray the less,
   Had half impaired the nameless grace
Which waves in every raven tress,
   Or softly lightens o’er her face;
Where thoughts serenely sweet express,
   How pure, how dear their dwelling-place.

And on that cheek, and o’er that brow,
   So soft, so calm, yet eloquent,
The smiles that win, the tints that glow,
   But tell of days in goodness spent,
A mind at peace with all below,
   A heart whose love is innocent!

Back to Black...













понедељак, 01. август 2011.

The Art of Michael Parkes


Michael Parks - Magical Realist. What is unusual about Michael Parkes is that in his images metaphysical and spiritual elements are joined into reality. His work evokes a mysterious atmosphere, which can often only be deciphered with the help of ancient mythology and eastern philosophy.
In the fantasy world of Parkes, the laws of earthly reality are abolished, and space and time enter into their own motionless communion. It is tempting to speak of a dream world with Parkes, if it were not for the fact that the ‘dream world’ of Michael Parkes surpasses all of our dreams in audacity, freedom and intensity. In short, in Michael Parkes, the figurative art of our age has found a new, fascinating and extremely authentic exponent.
As human beings, we limit our sense of perception to what is generally comfortable and present in everyday life. In limiting our perceptions to suit our individuality, we miss the vastness of other perceptions and the doors they represent. Though we have been conditioned to perceive nothing except our own world, this does not mean we cannot enter other realms. - Michael Parkes
Born in 1944, Michael Parkes studied graphic art and painting at the University of Kansas and then traveled for three years through Asia and Europe. In 1975, Michael Parkes settled in Spain, where he now lives. Throughout his career, numerous international exhibitions underline the importance of Parkes’ work. Michael Parkes is both a uniquely talented painter and master of the art of original stone lithography.
Michael Parkes is the world’s leading Magical Realist.  He is a painter, a sculptor, and a stone lithographer.  His more than 30 years of success as a fine artist stand out in the art world, where fewer than 1% of artists ever achieve success in both the primary and secondary markets.  Parkes’ works are collected by celebrities, important private collectors, and museums around the world, and his body of work has stood the test of time.  That being said, Parkes’ continues to create new works, all of which are widely sought after.